Ilustrativni prikazi. Slike u vodiču izrađene su prema stvarnim mjestima. Pojedinosti na ilustracijama mogu se razlikovati od izgleda na terenu.

Antarktika

Povijest istraživanja Antarktike

Od karata s pretpostavljenim južnim kopnom do Međunarodne geofizičke godine pratite kako su moreplovci ugledali posljednji kontinent i kako je postao mjesto znanstvene suradnje.

Podijelite WhatsApp

Terra Australis na starim kartama

Stara karta prikazuje golemu zemlju Terra Australis na jugu svijeta.
Stara karta prikazuje golemu zemlju Terra Australis na jugu svijeta.

Južno se kopno pojavljivalo na kartama stoljećima prije prvih opažanja. Grčki geografi zamišljali su da na jugu postoji protuteža poznatim sjevernim kopnima. Ideja je preživjela srednji vijek pod latinskim imenom Terra Australis Incognita, nepoznata južna zemlja.

U 16. stoljeću Gerardus Mercator i Abraham Ortelius crtali su nepoznato kopno preko gotovo cijeloga južnog dijela karte, sve do blizine Južne Amerike i Nove Gvineje. Poznat je primjer Orteliusov atlas iz 1570.

Sa svakim putovanjem dalje na jug bez susreta s kopnom zamišljeni je kontinent postajao manji. Dio pomoraca smatrao je Ognjenu zemlju njegovim rubom. Nizozemac Willem Schouten oplovio je rt Horn 1616. i pokazao da je riječ o otoku.

Ime dolazi od grčkoga antarktikós, što znači nasuprot Arktiku. Naziv Arktik potječe od riječi árktos, medvjed, prema zviježđu Medvjeda na sjevernom nebu.

James Cook i južna polarnica

Jedrenjak iz 18. stoljeća plovi među komadima leda Južnog oceana.
Jedrenjak iz 18. stoljeća plovi među komadima leda Južnog oceana.

Britanac James Cook s brodovima Resolution i Adventure prvi je 17. siječnja 1773. prešao južnu polarnicu na oko 66,5° južne širine. Tijekom istog putovanja od 1772. do 1775. prešao ju je još dvaput.

Dosegnuo je 71°10′ južne širine, u to doba najjužniju poznatu točku plovidbe, prije nego što ga je zaustavio morski led. Procjenjuje se da je prošao oko 240 km od kontinenta, ali ga nije vidio.

Cook je zaključio da bi kopno dalje na jugu bilo zaleđeno i bez praktične vrijednosti. Njegov opis brojnih tuljana na južnim otocima, objavljen 1777., privukao je lovce koji su desetljećima poslije stigli do antarktičkih obala.

Prva opažanja kontinenta 1820.

Pogled s mora na zaleđenu obalu i ravnu bijelu ledenu policu na obzoru.
Pogled s mora na zaleđenu obalu i ravnu bijelu ledenu policu na obzoru.

Tijekom 1820. kontinent su u razmaku od više dana ili mjeseci ugledale tri ekspedicije. Krajem siječnja ruska ekspedicija Fabiana von Bellingshausena i Mihaila Lazareva približila se obali na oko 32 km. Zabilježili su ledeno polje koje se danas povezuje s policom Fimbul u Zemlji kraljice Maud.

Britanski časnik Edward Bransfield i kapetan William Smith ugledali su 30. siječnja 1820. poluotok Trinity, sjeverni vrh Antarktičkog poluotoka. U studenome iste godine s malog broda Hero poluotok je vidio i američki lovac na tuljane Nathaniel Palmer.

Povjesničari i dalje različito tumače opise leda i planina u brodskim dnevnicima pa je redoslijed opažanja sporan. Imena istraživača nose Bellingshausenovo more, Bransfieldov prolaz i Palmerova zemlja.

Nije pouzdano utvrđeno ni tko je prvi kročio na kontinent. Američki lovac na tuljane John Davis zapisao je da se iskrcao na poluotok u veljači 1821., no njegov je navod osporavan.

Lov na tuljane i kitove

Zahrđali spremnici nekadašnje kitolovne postaje u uvali s tamnim pijeskom.
Zahrđali spremnici nekadašnje kitolovne postaje u uvali s tamnim pijeskom.

Nedugo nakon prvih opažanja deseci su brodova pristizali u Južne Shetlandske otoke zbog antarktičkih krznaša. Njihova su krzna imala visoku cijenu u Europi, SAD-u i Kini. U samo nekoliko sezona 1820-ih kolonije su gotovo nestale.

Početkom 20. stoljeća razvio se kitolov. Norvežanin Carl Anton Larsen otvorio je 1904. u Grytvikenu na Južnoj Georgiji prvu kopnenu kitolovnu postaju Južnog oceana. Uslijedile su druge postaje te tvornički brodovi koji su kitove prerađivali na pučini.

Broj plavetnih kitova, velikih sjevernih kitova i grbavaca u Južnom oceanu pao je na mali dio nekadašnjih populacija. Veliki komercijalni kitolov zaustavljen je moratorijem koji je Međunarodna komisija za kitolov prihvatila 1982. Južni ocean proglašen je utočištem za kitove 1994.

Na otoku Deception u Južnim Shetlandskim otocima u zaljevu Whalers Bay sačuvani su spremnici i zgrade nekadašnje postaje. Takva mjesta danas štiti Ugovor o Antarktici.

Herojsko doba i prva zimovanja

Drvena koliba stare ekspedicije na snijegom pokrivenim stijenama uz more.
Drvena koliba stare ekspedicije na snijegom pokrivenim stijenama uz more.

Herojskim dobom povjesničari nazivaju razdoblje od kraja 19. stoljeća do početka 1920-ih. Ekspedicije su putovale drvenim brodovima, koristile se psima i saonicama i gotovo nisu imale vezu s ostatkom svijeta.

Belgijski brod Belgica pod vodstvom Adriena de Gerlachea ostao je 1898. zarobljen u ledu Bellingshausenova mora. Posada je prva prezimila na antarktičkom području. Na brodu su bili mladi Norvežanin Roald Amundsen i američki liječnik Frederick Cook.

Godine 1899. britanski financirana ekspedicija Norvežanina Carstena Borchgrevinka prva je prezimila na kontinentu. Kolibe na rtu Adare uz Rossovo more još stoje i zaštićene su kao povijesno mjesto.

Slijedila su Scottova istraživanja brodom Discovery od 1901. do 1904. i Shackletonova ekspedicija brodom Nimrod od 1907. do 1909., koja je stigla do 88°23′ južne širine, oko 180 km od pola. Australac Douglas Mawson od 1911. do 1914. istraživao je obalu južno od Australije.

Amundsen i Scott u utrci do Južnog pola

Platneni šator i zastava na ravnoj bijeloj visoravni Južnog pola.
Platneni šator i zastava na ravnoj bijeloj visoravni Južnog pola.

Godine 1911. prema polu su krenule dvije ekspedicije. Roald Amundsen pošao je iz Zaljeva kitova na Rossovoj polici s četvoricom suputnika i saonicama koje su vukli deseci pasa. Britanac Robert Falcon Scott krenuo je s rta Evans na Rossovu otoku s ponijima i motornim saonicama. Posljednju dionicu saonice su vukli ljudi.

Amundsen je na pol stigao 14. prosinca 1911. Ostavio je šator nazvan Polheim i pismo za Scotta. Svi su se članovi njegove ekipe vratili u bazu.

Scott i četvorica suputnika pronašli su norveški šator 17. siječnja 1912. Na povratku su sva petorica umrla od hladnoće, gladi i iscrpljenosti. Posljednja trojica, Scott, Edward Wilson i Henry Bowers, bila su oko 18 km od zaliha. Njihov šator s tijelima i dnevnicima pronađen je u studenome 1912.

Američka postaja na polu, otvorena 1956., nosi imena obojice istraživača. Više o postaji Amundsen-Scott pročitajte u pregledu znanosti i istraživačkih postaja.

Shackleton i Endurance

Drveni trojarbolni brod zarobljen u ledu Weddellova mora.
Drveni trojarbolni brod zarobljen u ledu Weddellova mora.

Ernest Shackleton krenuo je 1914. s namjerom da pješice prijeđe Antarktiku od Weddellova do Rossova mora preko pola. Njegov Endurance ostao je u siječnju 1915. zarobljen u ledu Weddellova mora. Mjesecima je plutao s ledom prije nego što ga je led zdrobio. Potonuo je u studenome 1915.

Dvadeset osmorica članova posade logorovala su na ledu, a kada je počeo pucati, trima su čamcima stigli na otok Elephant. Shackleton i petorica suputnika čamcem James Caird preplovili su oko 1300 km do Južne Georgije te pješice prešli planine do kitolovne postaje Stromness.

Dvadeset dvojicu koji su čekali na otoku Elephant u kolovozu 1916. spasio je čileanski tegljač Yelcho pod zapovjedništvom Luisa Parda. Preživjela je cijela posada Endurancea.

Ekspedicija Endurance22 pronašla je olupinu 5. ožujka 2022. na dubini od 3008 m, nešto više od četiri nautičke milje južno od mjesta koje je zabilježio kapetan Frank Worsley. Očuvani je trup zaštićen Ugovorom o Antarktici. Dopušteno je snimanje i istraživanje bez dodirivanja.

Avioni, traktori i prvi prelazak kontinenta

Stariji avion na skijama sletio je na ledenu ravnicu.
Stariji avion na skijama sletio je na ledenu ravnicu.

Nakon Prvoga svjetskog rata istraživanja je promijenio zrakoplov. Amerikanac Richard Byrd preletio je Južni pol 29. studenoga 1929. U idućim desetljećima zračne su snimke omogućile kartiranje obala i gorja nedostupnih saonicama.

Stalna prisutnost počela je ranije. Argentinska postaja Orcadas na Južnim Orkneyskim otocima neprekidno radi od veljače 1904. i najstarija je južno od 60. paralele. Tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata više je država gradilo postaje na poluotoku i otocima. Američka operacija Highjump 1946. i 1947. dovela je tisuće ljudi s brodovima i zrakoplovima.

Transantarktička ekspedicija Commonwealtha pod vodstvom Britanca Viviana Fuchsa prva je kopnom prešla kontinent. Od Weddellova mora preko pola do Rossova mora putovala je 99 dana i stigla 2. ožujka 1958. Novozelanđanin Edmund Hillary postavljao je zalihe goriva s druge strane i 4. siječnja 1958. stigao na pol poljoprivrednim traktorima.

Međunarodna geofizička godina 1957. – 1958.

Istraživačka postaja iz 1950-ih s antenama i niskim zgradama na snijegu.
Istraživačka postaja iz 1950-ih s antenama i niskim zgradama na snijegu.

Znanstvenici iz 67 država od 1. srpnja 1957. do 31. prosinca 1958. zajednički su istraživali Zemlju, atmosferu i Sunce. Antarktika je bila jedno od glavnih područja Međunarodne geofizičke godine.

Dvanaest država podiglo je ili proširilo postaje na kontinentu i okolnim otocima. Među njima su američka na Južnom polu, sovjetski Vostok na visoravni i britanski Halley na ledenoj polici Brunt. Mjerenja u Halleyju desetljećima poslije otkrila su ozonsku rupu.

U tih su osamnaest mjeseci usred hladnog rata suparničke države pokazale da na kontinentu mogu zajedno istraživati. Istih je dvanaest zemalja pregovaralo o Ugovoru o Antarktici i potpisalo ga 1959.

Za nastavak koordinacije 1958. osnovan je Znanstveni odbor za istraživanje Antarktike (SCAR), koji okuplja istraživače kontinenta.

Česta pitanja

Tko je otkrio Antarktiku?

Godine 1820. kontinent su u kratkom razmaku ugledali ruska ekspedicija Bellingshausena i Lazareva, Britanac Edward Bransfield te Amerikanac Nathaniel Palmer. Prvenstvo je još predmet rasprave.

Tko je prvi stigao do Južnog pola?

Norvežanin Roald Amundsen i četvorica suputnika 14. prosinca 1911. Britanac Robert Falcon Scott stigao je 34 dana poslije, 17. siječnja 1912.

Što se dogodilo Scottovoj polarnoj ekspediciji?

Scott i četvorica članova ekspedicije koji su dosegli pol umrli su na povratku između veljače i ožujka 1912. od hladnoće, gladi i iscrpljenosti. Šator s dnevnicima pronađen je u studenome iste godine.

Gdje je pronađen Shackletonov Endurance?

Na dnu Weddellova mora, 3008 m duboko, nešto više od četiri nautičke milje južno od položaja zabilježenog 1915. Olupina je pronađena 5. ožujka 2022. Zaštićena je i ne smije se dodirivati.

Je li posada Endurancea preživjela?

Da, svih 28 ljudi. Logorovali su na ledu i čamcima stigli na otok Elephant. Shackleton je otišao po pomoć na Južnu Georgiju, a preostali su spašeni u kolovozu 1916.

Što je bila Terra Australis?

Zamišljeni kontinent koji su geografi od antike smještali na jug svijeta. Putovanja od 16. do 18. stoljeća pokazala su da stvarno kopno leži dalje na jugu i zauzima znatno manju površinu.

Tko je prvi prešao južnu polarnicu?

Britanac James Cook s brodovima Resolution i Adventure 17. siječnja 1773. Pritom nije ugledao kontinent.

Tko je prvi prezimio na Antarktici?

U antarktičkom području prva je prezimila posada belgijskog broda Belgica zarobljenog u ledu 1898. Na kopnu je prva prezimila ekspedicija Carstena Borchgrevinka na rtu Adare 1899.

Kada je prvi put kopnom prijeđena Antarktika?

Od studenoga 1957. do ožujka 1958. ekspedicija Viviana Fuchsa za 99 je dana stigla od Weddellova mora preko Južnog pola do Rossova mora.

Što je bila Međunarodna geofizička godina?

Zajednički znanstveni program 67 zemalja za istraživanje Zemlje i svemira 1957. i 1958. Na Antarktici je dvanaest zemalja uspostavilo postaje, a suradnja je dovela do Ugovora o Antarktici iz 1959.