Ilustrativni prikazi. Slike u vodiču izrađene su prema stvarnim mjestima. Pojedinosti na ilustracijama mogu se razlikovati od izgleda na terenu.

Antarktika

Antarktika i klima Zemlje

Kako ledeni kontinent utječe na klimu cijelog planeta i što mjerenja sa satelita, istraživačkih brodova i postaja otkrivaju o ledu, oceanu i ozonu?

Podijelite WhatsApp

Kako Antarktika hladi južnu polutku

Bijela Antarktika okružena tamnim oceanom, snimljena iz svemira.
Bijela Antarktika okružena tamnim oceanom, snimljena iz svemira.

Antarktika u svemir gubi više topline nego što je prima od Sunca. Bijeli snijeg odbija većinu svjetlosti, zrak je suh, a visoravan visoka. Kontinent zato snažno hladi južnu polutku. Ondje su izmjereni i svjetski rekordi hladnoće predstavljeni u pregledu Zemljinih krajnosti.

Temperaturna razlika između Antarktike i tropa pokreće vjetrove i morske struje koji prenose toplinu od ekvatora prema višim geografskim širinama. Dio tog sustava čine zapadni vjetrovi koji oko kontinenta pušu nad oceanom bez kopnenih prepreka.

Promjene na Antarktici utječu na kruženje oceanske vode, razinu mora uz sve svjetske obale i vrijeme na južnim kontinentima.

Led i razina mora

Čelo ledenjaka na moru, s odlomljenim santama u vodi.
Čelo ledenjaka na moru, s odlomljenim santama u vodi.

Prema kartiranju Bedmap3, objavljenom 2025. pod vodstvom ustanove British Antarctic Survey, antarktički pokrov sadržava oko 27 milijuna km³ leda. Kad bi se sav otopio, more bi poraslo oko 58 m. Projekcije IPCC-a za ovo stoljeće znatno su niže. Broj od 58 m pokazuje ukupnu zalihu.

Razinu mora podiže ponajprije led koji počiva na kopnu. Morski led i ledene police već plutaju pa njihovim otapanjem razina gotovo ostaje ista, kao u čaši vode s ledom. Police ipak koče ledenjake iza sebe. Kada se raspadnu, ledenjaci brže klize u ocean.

Najviše leda ima na Istočnoj Antarktici, velikim dijelom na stijeni iznad razine mora. Na Zapadnoj Antarktici velik dio leda počiva na stijeni ispod razine mora pa je izloženiji toplijoj oceanskoj vodi.

Satelitska mjerenja gubitka leda

Dva satelita lete jedan iza drugoga u orbiti oko Zemlje.
Dva satelita lete jedan iza drugoga u orbiti oko Zemlje.

Američko-njemački sateliti GRACE od 2002. do 2017. te njihovi nasljednici GRACE Follow-On od 2018. mjere sitne promjene Zemljine gravitacije iz kojih se može izračunati promjena mase leda. Prema NASA-i od 2002. do 2025. Antarktika je godišnje gubila prosječno oko 135 milijardi tona, što je podizalo more za približno 0,4 mm na godinu.

Gubitak nije posvuda jednak. Smanjuje se led na poluotoku i na Zapadnoj Antarktici, osobito na ledenjacima Pine Island i Thwaites koji utječu u Amundsenovo more. U dijelu Istočne Antarktike više je snijega ponešto povećalo masu, ali nedovoljno da nadoknadi gubitak.

Međunarodna skupina IMBIE koja uspoređuje satelitska mjerenja izračunala je 2018. da je Antarktika od 1992. do 2017. izgubila oko 2700 milijardi tona leda. To odgovara porastu razine mora od 7,6 mm. Od 2012. godišnji se gubitak utrostručio.

Procjene se razlikuju ovisno o postupku i razdoblju mjerenja, a godišnje vrijednosti ovise i o količini snijega. Dugoročna mjerenja slažu se da je posljednjih desetljeća ukupna količina leda opadala.

Morski led i nedavni rekordi

Odvojene ploče morskog leda prekrivaju ocean do obzora.
Odvojene ploče morskog leda prekrivaju ocean do obzora.

Površina morskog leda oko Antarktike svake godine raste i smanjuje se. Prema američkom centru za snijeg i led NSIDC, od 1981. do 2010. prosjek je u rujnu bio blizu 18,7 milijuna km², a u veljači oko 2,8 milijuna km².

Do 2015. površina je bila stabilna ili se blago povećavala, dok je na Arktiku opadala. Nakon 2016. smanjila se i oko Antarktike. Od početka satelitskih mjerenja 1978. najmanji je opseg izmjeren 21. veljače 2023., samo 1,79 milijuna km². I rujanski maksimum te godine bio je najniži u nizu.

Godišnji minimumi 2022., 2024. i 2025. dijele drugo najniže mjesto s oko 1,98 milijuna km². Dana 26. veljače 2026. minimum je iznosio oko 2,58 milijuna km², još uvijek ispod prosjeka.

Još se istražuju pojedinačni doprinosi toplije potpovršinske vode, vjetrova i prirodnih kolebanja. S manje leda ocean upija više Sunčeve topline. Izloženije su i ledene police i kolonije carskih pingvina kojima led služi za podizanje mladunaca.

Ozonska rupa

Karta južne polutke s plavo označenom ozonskom rupom iznad Antarktike.
Karta južne polutke s plavo označenom ozonskom rupom iznad Antarktike.

Ozonski sloj na visini od oko 15 do 35 km zadržava dio Sunčeva ultraljubičastog zračenja. U svibnju 1985. Joe Farman, Brian Gardiner i Jonathan Shanklin iz ustanove British Antarctic Survey objavili su mjerenja postaje Halley koja su pokazala nagli pad količine ozona nad Antarktikom svakog proljeća.

Ozonski sloj razgrađuju klor i brom iz industrijskih spojeva, među kojima su freoni upotrebljavani u hladnjacima, aerosolima i pjenama. Zimi se na velikoj hladnoći u polarnoj stratosferi stvaraju oblaci. Kada se u rujnu i listopadu vrati Sunce, pokreću se reakcije koje uništavaju ozon. Rupa se zato otvara u južno proljeće i zatvara krajem godine.

Montrealski protokol od 16. rujna 1987. omogućio je postupno ukidanje tih tvari. Pripada rijetkim međunarodnim ugovorima koje su ratificirale sve države.

Prema NASA-i i NOAA-i, ozonska rupa 2025. bila je peta najmanja od 1992. Od 7. rujna do 13. listopada prosječno je zauzimala 18,71 milijun km². Počela se zatvarati gotovo tri tjedna ranije nego što je bilo uobičajeno prethodnog desetljeća. Uz nastavak sadašnjih mjera Svjetska meteorološka organizacija očekuje povratak na vrijednosti iz 1980. oko 2066.

Struje Južnog oceana

Karta Južnog oceana sa strelicama koje prate struju oko Antarktike.
Karta Južnog oceana sa strelicama koje prate struju oko Antarktike.

Antarktička cirkumpolarna struja teče od zapada prema istoku oko kontinenta bez kopnenih zapreka. Povezuje Atlantik, Indijski i Tihi ocean te djelomice odvaja hladne antarktičke vode od toplijih voda na sjeveru. Njezin tok prikazuje i stranica o geografiji Antarktike.

Pri smrzavanju mora uz obalu sol ostaje u okolnoj vodi. Zbog toga voda postaje gušća i tone. Hladna i slana antarktička pridnena voda širi se po oceanskom dnu sve do sjeverne polutke te pokreće cirkulaciju kojoj za obilazak Zemlje trebaju stoljeća.

Južni ocean pohranjuje i toplinu i ugljik. Prema mjerenjima i modelima, more južno od 30. južne paralele zauzima oko 30 % površine svjetskih oceana. Preuzima oko 40 % ugljikova dioksida ljudskog podrijetla koji oceani upiju te približno tri četvrtine dodatne topline koju prime.

Promjene količine leda i slatke vode uz antarktičku obalu pomno se prate jer mogu utjecati na nastanak pridnene vode i snagu globalne oceanske cirkulacije.

Što otkriva geološka prošlost

Fosil lista u tamnoj stijeni pronađenoj na Antarktici.
Fosil lista u tamnoj stijeni pronađenoj na Antarktici.

Antarktika nije uvijek bila zaleđena. Prije oko 90 milijuna godina šuma je rasla blizu Južnog pola. Na kontinentu su pronađeni fosili dinosaura, biljaka i tobolčara.

Trajni led počeo se širiti kontinentom prije oko 34 milijuna godina. Količina ugljikova dioksida u zraku se smanjila, a otvaranje morskih prolaza prema Južnoj Americi i Australiji omogućilo je cirkumpolarnoj struji da izdvoji Antarktiku.

Ledene jezgre pokazuju da se tijekom posljednjih 800 000 godina s izmjenom ledenih doba koncentracija ugljikova dioksida kretala između približno 180 i 300 dijelova na milijun. Prema NOAA-i svjetski je prosjek 2024. prešao 420 dijelova na milijun.

Kako tumačiti podatke

Automatska meteorološka postaja sa solarnom pločom na ledu.
Automatska meteorološka postaja sa solarnom pločom na ledu.

Nova mjerenja dopunjuju sliku Antarktike, a pojedine se godine znatno razlikuju. Jedno ljeto s malo morskog leda ili jedna snježna godina nisu dovoljni za utvrđivanje trenda. Za to služe višedesetljetni nizovi.

Satelitska mjerenja morskog leda počela su 1978., a mjerenja visine ledenog pokrova ranih 1990-ih. Kako bi razlučili prirodna kolebanja od utjecaja zagrijavanja uzrokovanog ljudskim djelovanjem, istraživači povezuju te podatke s ledenim jezgrama, sedimentima dna i modelima.

Među najčešće upotrebljavanim javnim izvorima su podaci ustanova NASA, NOAA, NSIDC, British Antarctic Survey i Svjetske meteorološke organizacije te izvješća IPCC-a koja objedinjuju rezultate istraživanja iz cijelog svijeta.

Česta pitanja

Gubi li Antarktika led?

Da. NASA iz podataka misija GRACE procjenjuje da je od 2002. do 2025. godišnji gubitak prosječno iznosio oko 135 milijardi tona, većinom na Zapadnoj Antarktici i poluotoku.

Koliko gubitak antarktičkog leda podiže more?

Prema skupini IMBIE, od 1992. do 2017. podigao je razinu mora za oko 7,6 mm. Za razdoblje 2002. – 2025. NASA procjenjuje prosječno oko 0,4 mm godišnje.

Upija li Južni ocean ugljikov dioksid?

Da. Prema mjerenjima i modelima, vode južno od 30. južne paralele preuzimaju oko 40 % ugljikova dioksida ljudskog podrijetla koji oceani apsorbiraju te približno tri četvrtine dodatne topline koju pohrane.

Postoji li još ozonska rupa?

Da. Iznad Antarktike javlja se svake godine između kolovoza i prosinca, ali se smanjuje. Prema NASA-i i NOAA-i, 2025. bila je peta najmanja od 1992.

Kada se očekuje oporavak ozonskog sloja?

Svjetska meteorološka organizacija očekuje da će količina ozona nad Antarktikom oko 2066. ponovno doseći vrijednosti iz 1980. ako se nastavi primjena Montrealskog protokola.

Zašto se ozonska rupa pojavljuje nad Antarktikom?

Tijekom vrlo hladne zime nastaju polarni stratosferski oblaci. Na njima spojevi klora i broma prelaze u reaktivne oblike, a proljetni povratak Sunca pokreće reakcije razgradnje ozona.

Tko je otkrio ozonsku rupu?

Joe Farman, Brian Gardiner i Jonathan Shanklin iz ustanove British Antarctic Survey upotrijebili su mjerenja postaje Halley. Rezultate su objavili u svibnju 1985.

Što je antarktička pridnena voda?

Vrlo hladna i slana voda nastaje uz obalu kada se more smrzava. Tone i širi se po oceanskom dnu te pokreće cirkulaciju koja obuhvaća cijeli planet.

Je li na Antarktici nekada bilo šuma?

Da. Prije oko 90 milijuna godina šume su rasle i blizu Južnog pola, a trajni se ledeni pokrov počeo stvarati tek prije približno 34 milijuna godina.

Kako sateliti mjere gubitak leda na Antarktici?

GRACE i GRACE Follow-On bilježe male promjene Zemljine gravitacije povezane s promjenom mase leda. Drugi sateliti mjere visinu ledenog pokrova i brzinu kretanja ledenjaka.